Alekta2.0

utorak, 05.09.2006.

*sigh*

pustam te da otplovis negdje daleko, u zimu
da spavas sam pod zvijezdama koje ne vidis
i da sam ne cujes vjetar i pjesmu kise koja ti pere grijehe,
daleko od mene

pustam te ih svog sna, i pocinjem sanjati o ljubicastom nebu i zelenim ocima koje ne postoje.
nemoj me vise zvati, jer ti ne mogu pomoci
i ne zelim gledati tvoj osmjeh ni toplinu u ocima
jer znam da nisu za mene

zelim zaboraviti bol i ocistiti rane, nastaviti dalje kao da su samo
lijepe stvari bile i da smo zajedno gledali cvijece
i pricali s Mjesecom na pucini
nositi iluziju poput vela

pustam te daleko, daleko od sebe, poput zmaja od sna
i bjezim nekom drugom, tko ce znati... zasto

u ime oca, i sina, i duha svetoga....
amen?

- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

ups?

koja je poanta pisanja bloga i otkrivanja mojih misli ovdje, kada ce si neznane nakaze dati pravo da komentiraju ono sto ih se ne tice, a neizivljeni voajeri ce pokusati analizirati ono sto ne razumiju pokusavajuci shvatiti mene?
ne kuzim trebam li blokirati vecinu kako bih unutarnji svijet podijelila s par onih za koje zelim da ovo citaju?

...ali pretpostavljam da je jako zabavno citati moje misli, iz njih izvlaciti svoje zakljucke, i onda jos to sve prenositi svojim "prijateljima" trazeci njihov dojam o dojmu na mene i besramno plaziti za njihovim odobravanjem. ah, kako nikada necu shvatiti svijet oko sebe, sve crve u ljudskom obliku, i pijavice s kojima se pokusavaju druziti, sve back-stabbing igre, i licemjerje onih koje nekada smatrah svetima.

da, sad pisem o izdaji. netko se prepoznaje? ma daaa? pozdrav vama, judama ovoga svijeta...

kako mogu ocekivati da ce parazit shvatiti da je nepozeljan, kad onaj koji je imao Dusu tu istu dusu ubio u dimu cigarete dodvoravajuci se dekadntnim izrodima koji su sami sebi dali vaznost. mozda bih se i ja trebala poceti diviti ego-tripovima nesigurnih ljudi, smijati se oh tako lazno i vjerovati u ideje u koje vjeruju drugi jer je to sada in. mozda bih se trebala druziti s plitikm ljudima i pricati o plitkim stvarima jer je to nacin ovoga svijeta, i skrivati svoje gadjenje i prema njima i prema sebi. "ne,ona nije glupa,kako to mozes reci"
reci, pomisliti, nije bitno... all it matters is that it shines on the outside. yay.

pretpostavljam da je puno lakse reci kako sam neprilagodjena kuja koja ne razumije svijet oko sebe. tocno, ne razumijem. niti ne zelim razumjeti razine do kojih se ljudsko bice moze srozati samo zato jer se ne usudi prihvatiti sebe.

ukratko-decki, gadite mi se.

get the fuck off from my blog. i do not want you near.



- 19:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

...

koliko grijeha moze saprati kisa
koliko cesto miris jorgovana dozove
okus zaboravljenog djetinjstva i igre u pijesku
jos uvijek ponekad mogu cuti vile
kako mi sapcu kraj uha
satire koji plesu samo za mene
rusalke koje sapcu moje ime

u lisu drveca povijenog na vjetru
spoznajem sunceve suze
cujem glas Boga koji me moli

i znam da cu zadnji put odjenuti haljinu od rose
i prosuti biserje po kosi
plesati u vilinskom kolu
i dopustiti vjetru da mi odnese dusu

kao sto ju vjekovima odnosi sa sobom.

nikad necu zaboraviti tko sam
i zasto sam rodjena pod Njihovim svjetlom
i zasto jos uvijek cujem vile



- 23:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

)0(

...cujem Ju kako mi pjeva kroz kisu, rijeci ljubavi i podrske, nade, spasa...
smiruje me kapima na staklu..polako se uvlaci u moj dom...
:)



- 22:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2005.

noname 2


Trazila sam te danima, godinama, zivotima
Sanjala sam te u besanim nocima
Bezbroj puta.
Prvi mi je pogled na tebe skamenio dusu
I pomakao centar mog Svemira.
Tvoj je miris urezan u mojim nosnicama
I dodir na mojoj kozi.
Nosim tvoje oziljke kao medalje neizrecive hrabrosti,
Podsjetnik na dane kada sam zivjela San.

I milijun sam puta proklela dana kad sam te upoznala,
Plakala zbog ubijenog sna,
Ja mrzim dan kada si ubio
Mene.

Vatra tvojih zelenih ociju i dalje me spaljuje, danas, nakon sedam godina,
I dalje pokleknem od tvog dodira,
I gubim sebe u tebi.

Ti znas sto mi radis, i radis to svjesno, i radis to dobro,
Pokvareno?
Nakon sedam godina, prvi put, nisam pokleknula.
I preostaje mi jos samo jedno:
Pitam se zasto ne mogu prestati misliti na Tebe?




- 19:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2005.

the last one standing

09.10.2005; 02:11h

stojim na livadi blizu ruba litice, sputana okovima. nepomicna sam, njihova me tezina pribija uza zemlju. gledam ih kako stoje na rubu, ociju vezanih, i ne vide grotlo bez dna koje im prijeti. osjecam miris sumpornog pakla, negdje iz samog srca svemira, smrad mjesta koje donosi proklestvo, tugu i bol.

ne mogu ih sprijeciti. svaki korak dalje je poput noza koji se zabija dublje u ostatke onoga sto se nekada zvalo moje srce, cijedeci umorne kapi krvi na grobove. stojim na grobovima svojih snova, vise niti jedan nije ostao ziv, a duboko ispod njih lezi moja dusa, mrtva, siva i prazna. iz grobova nicu vitice brsljana, okovi koji me drze, tezi od zeljeza, ostriji od britve. usta su mi zacepljena stvrdnutom krvlju, ne mogu vristati.

gledam ih. prokletstvo koje zivot baca na njih nadvija se poput crnog oblaka. oni postaju zrtve svoje slabosti, svojeg idealizma, svoje pozrtvovnosti, svoje zelje da se uklope.
zelja da zaborave.
sve polako nestaje u magli, brsljan me uvlaci pod zemlju, postajem jos samo jedna zaboravljena kreatura koja nije mogla promijeniti svijet.
umrla sam davno, kad i moj posljednji san. prezivljavala je jos samo ljustura moga tijela, ispunjena tugom ociju i sjecanjem na nekad davno rodjenu Mene.

nadam se da ce iz mojih grobova izrasti bijela ruza, u kojoj ce netko uspjeti procitati pricu o boli koja nije smjela biti izrecena i smrti koja dolazi polako, iz sjena.


- 01:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

forgotten

03.10.2005; 21:33h

i stepped into a forsaken cave, remembering its stale smell and moist on its walls. dying satan was watching me from her rocking chair, ready to speak her last curse with her last breath. old queen stood in the doorway, sadness overwhealming her eyes, trying to find hope in me, make me make her alive one more time. i could feel them draining my life from me, making me dead once more, killing the sparkle in my eyes.
i smiled as nocturnal cat came curling around my feet. his purring echoing in this cold grave.


ah, it feels good being home once again :)

- 01:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

confession...

26.08.2005; 22:26h

bless me, father, because i'm about to sin....


priznajem da sam lagala
priznajem da sam ukrala...materijalne stvari su nebitne, ukrala sam Mu san i dala dio svoje boli
priznajem da sam voljela,i da sam sagrijesila bludno.
priznajem da cu voljeti i grijesiti bludno i dalje, i nalaziti u tome uzitak koji me vodi na druge razine
priznajem da sagrijesih bludno bez ljubavi, i ne kajem se. kajem se samo zbog krivih osoba.
priznajem da je moj osmjeh lazan
priznajem da sam tasta i egoisticna
priznajem da mrzim sebe
priznajem da se klanjam Starim Bogovima, i da cu radije umrijeti nego napustiti taj put
priznajem da se nikada necu krstiti
priznajem da mi se gadi crkva i njezini lazni svecenici, lazi koje propovijedaju i neistina koju namecu ljudima
priznajem da sam na sceni,i da mi se veci dio scene gadi
priznajem da mrzim Njega jer me prodao zbog svoje pohlepe, prodao me zbog onoga koji nije vrijedan
priznajem da Ga volim jer vidim u njemu dusu koja je cista
priznajem da uzivam u Njegovom tijelu, nekad vise nego u Njegovom umu
priznajem da oko sebe imam neke ljude koje ne volim
priznajem da onima koje volim ne posvecujem dovoljno vremena
priznajem da volim biti sama, u svome svijetu
priznajem da zelim osjetiti kako je to oduzeti zivot
przinajem da ne pripadam vremenu u kojem zivim
priznajem da osjecam bol
priznajem da nisam jaka kao sto se cinim
priznajem da placem
priznajem brojne fetishe
priznajem da mrzim fax koji studiram
priznajem da vise nemam snage i da ne mogu dalje sama
priznajem da se nikada necu promijeniti niti pokoriti, jer to vise ne bih bila Ja




koliko moram platiti za pokoru i oprost grijeha koji me cine?



- 01:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

of Man and Moon

24.08.2005; 15:08h

jedne je cudesne noci Covjek podigao glavu i ugledao Mjesec. pozorno je promotrio njen oblik i srebrni sjaj, i ostao ocaran Njezinim magnetizmom. nastavio ju je promatrati sve do zore i napokon, Ona mu uzvrati pogled. sa svojih visina u Njemu je vidjela ono sto nikada nije iskusila, okus zemlje i realnosti. dodir tla ju je privlacio. bacila je posebne srebrne niti prema Njemu i samo za Njega, i nasmijesila Mu se. Covjek je to vidio i prihvatio Njezin smjesak. obratila Mu se, i oboje shvatise da se savrseno razumiju.
svake su noci razmjenjivali dodire tla i srebrne niti, savrseni balans izmedju Njenog neba i Njegove zemlje. Njene su niti postajale sve jace, i polako postadose staza koja je Covjeka vodila do neba, do Nje.
no jednog jutra covjek je uocio zoru. vidio je Sunce. i Sunce ugleda savrsen plijen. u Covjekovim ocima vidjelo je lakomost i pohlepu prema suncevom zlatnom sjaju. Sunce je znalo. iz svoje tame, zalosno je gledala Covjeka, i praznocu u Njegovom pogledu. zeljela mu je reci, znala je sto slijedi. tiho Mu je sapnula da je sjaj lazan i da sunceva toplina spaljuje.
-Ti si ljubomorna! shvati da si sada druga... On mi daje vise- rekao je Covjek Mjesecu.
i Mjesec zaplaka. Njene su suze pale na tlo i pretvorile se u Mjesecevo kamenje, sitne komadice Njene duse, duse Mjeseca, razasute po surovoj zemlji. htjela je Covjeku reci sve, pitala se zasto ne razumije. svo vrijeme dok ju je slusao, govorila Mu je svoje tajne, tajne svijeta, koje On nije mogao razumjeti. pitala se zasto ju nije razmio i nije shvacala da se dusa Covjeka razlikuje od duse Mjeseca, i da glazbu Svemira oni ne cuju isto. zeljela mu je reci kako moze postati Zvijezda ako krene stazom srebrnih niti koju mu je nudila, i kako moze postati vjecan. Covjek to nije vidio. uzivao je u paznji koju mu je poklanjalo Sunce, kupao se u zlatnom sjaju, grabio zivot oko sebe rukama, i smijao se. nije primjetio da Mjesec place. sve je rjedje isao do staze srebrnih niti i gledao Njezin sjaj. nije primjetio da nestaje.
Sunce se smjesilo Covjeku. znao je. znao da je Covjek uhvacen u Njegovoj zlatnoj mrezi i da vise ne moze pobjeci. polako, polako, poceo je privlaciti Covjeka sve blize sebi. Covjek je uzivao u toplini koja mu je grijala kozu, vosku koji se topio, zlatu kojim je bio obasjan. s visine je gledao zemlju i zivot koji je bujao pod Njim. osjecao se kao dio Svemira, bio je opijen. iz carobnog sna o slavi probudilo ga je cudno stezanje. pogledao je oko sebe i vidio da ga Sunce drzi. Sunce se smijalo. Covjek je bio previsoko da se otrgne, preovisan o sjaju da pokusa pobjeci. Sunce je bilo sigurno. iznenada, Covjek je shvatio da gori. shvatio je da sjaj koji ga je opijao dolazi od stotina Drugih koji su gorjeli poput njega. u svojoj rotaciji, Sunce je polako pocelo pokazivati svoju drugu stranu, stranu koja je bila crna od pepela spaljenih Dusa, pokazalo je Covjeku dio svoje duse, crne rupe koja je gutala zivote. spoznaja je boljela vise od vatre koja mu je prozdirala tijelo. pogledao je dolje i vidio djecu koja su se igrala Mjesecevim kamenjem. sjetio se Nje. posegnuo je za kamenom koji je blistao u ruci djeteta. Sunce je na tren izgubilo pozornost i Covjek je pao na tlo. zgrozen, bjezao je pred vatrenim pogledom Sunca, pred zedju i pohotom koja je palila sve oko sebe. po prvi put, vidio je strahotu Sunca.
navecer je posao do staze srebrnih niti. jedva je bila vidljiva. negdje daleko, na nebu, stajala je Ona, izgubljena u mislima. Covjek ju je zvao. bio je polu-mrtav, sprzen Suncevom vatrom, i godio mu je hladni Mjesecev sjaj. dozivao Ju je. polako, kao prenuta iz dugog sna, opet je pogledala Covjeka. vidjela je da je ranjen, da ju treba, vidjela je suze u njegovim ocima, vidjela je bol.
i napravila je jedinu stvar koje je mogla napraviti, stvar o kojoj je sanjala nocima dok je Covjek bio sa Suncem, misao koja joj je davala snagu, nit koja Ju je sprijecila da se potpuno ne ugasi.
pogledala je Covjeka, i njeznim mu sapatom rekla -Ti znas da te volim, zar ne?- u Njegovim se ocima probudila nada, zakoracio je na tanke tragove staze koji su ostali. njezno Mu se nasmijesila, pomilovala ga hladnim, srebrnim sjajem Mjeseca, i povukla niti koje su cinile stazu natrag u sebe. Covjek je pao na tlo, slomljen, a ona se ponovo
smijala.

- 00:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

so deep down

18.08.2005; 21:48h

kako da im objasnim boje svoje tuge? kako opisati ocean u kojem nestajem, njegovo tamno tlo mojeg razocaranja, u kojem sam pokopana? gledam im nasmijana lica i prazne poglede, glasan smijeh koji mi para usi. sama sam u mnostvu, freak koji ne pripada ovome svijetu, neprilagodjena. pogled na nevinost u djecjim ocima je bolan. sjecam se,i ja sam ga nekada imala...

na lice stavljam lazni osmjeh kao masku i skrivam se iza zidova srece, podarene normabelima. kako opet funkcionirati medju njima, sretnim ljudima, kako sakriti smrt u sebi, propadanje i smrt duse koji su svakim danom sve jaci?
osjecam da vise ne mogu, moja je snaga na kraju, zelja za zivotom je nestala odavno. njene je temelje poceo rusiti On, prvim laznim smjeskom, prvom skrivenom porukom, prvom lazi. dragi je nastavio Njegovim putem, srusio je temelje do kraja, svaka njegova presucena laz, svako zatajivanje, svaka gruba rijec i prevara...

sa dna oceana gledam ribe mrtvackih glava kako plivaju oko mene, i alge postaju moja kosa. koralji mi rastu iz srca, krvavo crveni koralji. biseri su moje suze, pale na jalovo tlo dusa ovoga svijeta. nitko ne vidi. moje dno je preduboko, oni mu ne mogu prici, tu sam sigurna.

ovo je moj svijet, moja tama i moja smrt. moj mir.

- 00:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Depresija u ruzicastom

Linkovi

peeping toms